Modna i tekstilna industrija smatra se jednim od najvećih zagađivača na svijetu. Njen intenzivan poslovni model oslanja se na našu ovisnost o prekomjernoj potrošnji i odbacivanju odjeće. Previše se proizvodi, previše kupuje, previše odbacuje, otrovne kemikalije uništavaju ljude koji direktno rade s njima i pogubni su za okoliš.
Modni trendovi se ubrzano mijenjaju, cijena odjeće postala je dostupna svima, staro se lako mijenja za novo i odbacuje. ‘Fast fashion’ ili brza moda dominira danas u toj velikoj svjetskoj industriji. Moramo usporiti, slažu se i najpoznatiji kreatori i modni brandovi, zauzdati sami sebe kako bi cijela industrija mogla dugoročno opstati bez većih posljedica po ljude i prirodu. Ali kako, zamašnjak je sve brži, odjeća se traži, zarade su sve veće, kako se dragovoljno odreći profita? Doduše, nisu to još neki veliki pokušaji, ali kao što je pokret za organsku hranu počeo 80-tih godina prošlog stoljeća, a rezultate postiže tek danas, tako je moda slijedeća na redu- početak kraja prljave industrije i njeno mijenjanje, kao i navika potrošača kojima je namijenjena. Navike se ipak mijenjaju, jer do prije 10-15 godina bilo je nezamislivo da će se najveće modne kuće odreći vrhunskih zimskih kreacija bez upotrebe životinjskog krzna. A one to sada rade, jer je pritisak društvene ekološke svijesti postao toliki da rad s životinjskim krznom ugrožava njihovu reputaciju. A i kupaca je sve manje koji će lagodno nositi modne kombinacije s životinjskim krznom.
Kada se postigao takav nekad teško nezamisliv preokret, je li moguć i drugi- usporavanje mode, a tržište traži još više? S vremenom očito da, jer potreban je model koji ne ugrožava etičke, društvene i ekološke vrijednosti i uključuje kupce, a ne potičući ih da neprestano kupuju trendove koji se mijenjaju. Nekada je nova odjeća bila emitirana u dvije godišnje kolekcije (jesen/zima i proljeće/ljeto), no danas se asortiman kompanije primjerice ‘H&M’ predstavlja kroz 16 godišnjih kolekcija, a ‘Zara’ ulazi na tržište i sa 20 kolekcija svake godine.
Europske zemlje su se donekle riješile tekstilnog zagađivača premještanjem dijela proizvodnje uglavnom u Kinu i Indiju, Bangladeš, Indoneziju gdje je proizvodnja znatno jeftinija. Kina primjerice obradi oko 50 milijuna tona tkanine, što je više od 50 posto ukupne svjetske proizvodnje. Ali zato kineska tekstilna industrija proizvede i 3 milijuna tona čađe svake godine. A milijuni tona tkanine se svake godine bace jer su greškom obojane krivom bojom. No, gdje god bila koncentrirana proizvodnja nužno je pretvaranje modne industrije u ekološki i društveno prihvatljivu. Proizvodnja je masovna i tržišno prihvatljiva jedino ako je pristupačna kupcu. Za to ceh plaća jeftina radna snaga i okoliš što dugoročno nije održivo.
Posao je tim teži jer je moda složen proces koji uključuje razne sirovine, proizvodnju, konstrukcije odjeće, transport, maloprodaju, upotrebu i na kraju odlaganje odjeće. Sam proces proizvodnje je prljav, ali treba uzeti u obzir ne samo to nego i pesticide koji se koriste u pamučnom uzgoju, otrovne boje korištene u proizvodnji tekstila, te velike količine odjeće koja se odbacuje.
Što se tiče sirovina za proizvodnju tkanina koje su najveći ekološki problem za modnu industriju pamuk bi riješio problem, osobito organski pamuk. Ali uzgoj organskog pamuka je preskup, primjerice treba više od 5.000 galona vode za proizvodnju pamuka za izradu samo jedne majice i traperica. Zbog toga u svijetu i opada proizvodnja organskog pamuka jer je ekonomski nerentabilna. Uz to uzgoj pamuka je jedan od najvećih kemijski ovisnih usjeva u svijetu. Samo 2,4 posto svjetske površine posađene pamukom, troši 10 posto svih poljoprivrednih kemikalija i 25 posto insekticida. Neke genetski modificirane vrste, koje su otporne na neke insekte i herbicide, sada čine više od 20 posto svjetske pamučne kulture. Pamuk se uzgaja u cijelom svijetu s time da je Kina najveći proizvođač pamuka, a slijede Indija, Sjedinjene Države, Pakistan i Brazil.
Sintetična, umjetna vlakna, kao alternativa prirodnim tkaninama također često imaju problema s proizvodnjom onečišćenja i održivosti. I na svim tekstilima, proizvodnja i bojenje tkanina je kemijski intenzivno. Kako god bilo teško, modna i tekstilna industrija su na raskrižju, tolikom da su već i same počele tražiti model održivosti.