Sadnja mediteranskog čempresa mogla bi biti jedan od odgovora na pogubne požare koji proteklih godina pogađaju područje Mediterana. Stručnjaci iz talijanskog Instituta za održivu zaštitu bilja iz Firence predstavili su projekt u kojem su istraživane biljke manje pogođene požarima od drugih biljaka. Znanstvenicima je naime, prije nekoliko godina zapeo za oko fenomen grupe čempresa koji su u Valenciji na ogromnom opožarenom području jedini preživjeli i ostali gotovo netaknuti pa je provedeno trogodišnje istraživanje otpornosti mediteranskog čempresa na požare. I mnogi drugi istraživači rade na istom fenomenu, pa se na plantažama čempresa u mediteranskom pojasu rade istraživanja u devet zemalja. Što to čini čempres otpornim i na velike požare?
Nedavno je i američko sveučilište Princeton objavilo svoje radove po kojima su neke vrste evolucijski stvorile odbranu od požara razvojem tri puta deblje kore. Takav je i čempres. Radi se o drvetu koje podnosi sušu i nekvalitetno tlo. Teže je zapaljiv i zbog visokog postotka vode u lišću čak i uvjetima suše i vrućina. Uz to, stvara gusti pokrov na tlu koji sprečava rast vegetacije ispod stabala. Pokazalo se da čak i uvjetima suše i velikih vrućina lišće obloženo zaštitnom ovojnicom gubi malo vode. Osušeni dijelovi padaju i stvaraju gusti sloj na tlu koji također pomaže zadržavanju vode. Učinkovit je kao barijera za vjetar , pogotovo ako se sadnjom stvaraju drvoredi koji su brana vjetru i lakom raznošenju plamena na šire područje. Čempres je izrazito je dugovječan, zabilježeni su primjerci koji su dosegli starost od par tisuća godina, iako čempres uglavnom živi par stoljeća. Smatra se da mu je postojbina sjeverni Iran, odakle se proširio kroz Malu Aziju, Kretu i Cipar, te na čitavo Sredozemlje.
Mnogi su ga narodi sadili oko hramova i smatrali svetim stablom. Feničani i Egipćani cijenili su ga kao ‘vječno’ drvo koje ne trune, a u vodi postaje sve tvrđe. Zato su od njega gradili sarkofage, brodove, vrata hramova i kipove božanstava.
Stari su Slaveni smatrali čempres sjenovitim drvetom, što je značilo da u njemu prebiva duša umrlog koji je tu pokopan, pa su ga sadili na groblju. Dirnuti u takvo drvo značilo je narušiti pokojnikov mir. I danas se u našim krajevima, pojedinačno ili u drvoredima, uzdižu u blizini crkava i samostana, a još češće okružuju groblja. Jedan od najvećih živih orijaša u našem podneblju raste pred starom župnom crkvom u Čari na otoku Korčuli. Podaci kažu da je zasađen oko 1600. godine, a deblo je doseglo opseg od preko 4 m. U dvorištu franjevačkog samostana u Hvaru nalazi se još jedan čempres koji je zaštićeni spomenik prirode od 1961. godine. Star je oko 500 godina.
U ovom trenutku na području Mediterana naglasak je na rješenju kako se boriti protiv požara, a manje na preventivnom upravljanju zemljištima koje među ostalim uključuje i sadnju manje zapaljivog raslinja. Neke zemlje ipak su počele sustavnije upotrebljavati čempres kao brane požarima, poput Turske koja sadi redove čempresa kako bi osigurala stvaranje požarnih barijera. Talijanska regija Toskana mijenjala je i propise, pa čempresi imaju status protupožarnih brana i sustavno se sade u šumama kojima prijete požari.
Oko 54.000 šumskih požara na području Mediterana godišnje odnese 400.000 hektara raslinja. Ogromna šteta za okoliš se teško nadoknađuje na opožarenim područjima, a šumski požari su predviđa se, jedna od najpogubnijih posljedica globalnog zatopljenja. Stoga se mediteranski čempres sve više smatra kao jedna od preventivnih mjera, jer kada vatra krene teško joj je stati na put, a štete su višestruke i opasne po život čovjeka i okoliš.